Sloterdijk Commons

Sloterdijk Commons are horizontal and vertical communal (housing) clusters with shared facilities inserted throughout a large collaborative mix-programme-housing scheme. Vertical common consists of stacked vertical gardens on the double-height balconies of the shared outdoor area of student’s housing complex. A net serving as ‘parapet’ with water-retarding planting connects diverse gardens, programmes and biotopes into one system. Those gardens are places where creation meets biodiversity, inspiring students’ micro-environments,and enhance urban resilience. On the 11th and 12th floor of a high-end housing tower two experimental housing floors are added. The Horizontal Commons revolve around larger units, ‘friends housing typologies’, where resident profiles (e.g. ‘single mothers’, artists, ecologists) provide a layer of inclusivity and diversity in the spatial structures. Compact residential units in clusters of three share a double height living space, an atelier space, a sauna for shared use, a large terrace with flying allotment gardens and a communal kitchen/washroom.

Mjerilo građevinske parcele mijenja se tijekom vremena, ovisno o ekonomskom i tehnološkom razvoju. U suprotnosti sa finom mrežom povijesne podjele grada na male parcele, suvremena ekonomija i građevinska tehnologija rezultiraju velikim strukturama. Očigledna suprotnost između tradicionalnog poimanja grada i karaktera suvremenog gospodarstva zahtijeva od aritekata pronalaženje novih urbanih konfiguracija. Izazov za projektanta je formuliranje odgovora na masovnu produkciju i individualne potrebe istovremeno. Reorganizacijom građevinsko financijskog modela, megastrukture u manje fragmente, podstiče se socijalna kohezija podjelom na manje skupine stanara.

Okosnica bloka je moderna, fleksibilna struktura. Ljuska i jezgra je minimalan organizacijski model potreban za koegzistenciju raznovrsnih stambenih tipologija i komercijalnih programa. Proces projektiranja daje smjernice za integriranje individualnih zahtjeva i izraza u jednu cjelinu. Novonastali jezik arhitekture je sinergija reda i slobode s mogućnosti evolucije kroz vrijeme i upotrebu. Superponirani univerzalni i održivi okvir ispunjava se varijacijama različitih identiteta. Taj organizam u stalnom je procesu mjenjanja i prilagodbe. Skupina različitih arhitekata radi na zajednickom projektu da bi postigi željenu raznovrsnost. Ovom metodom svi članovi tima sa svojim specifičnim vještinama pridonose dodatnoj vrijednosti jednog zajedničkog projekta. Lada Hršak bavi se definiranjem komunalnog prostora, djeljenem stambenog prostora kroz nekoliko nivoa privatnosti, zajedništvom kao nukleusom urbanog suživota.

— Branimir Medić